Bilješke iz Slovenije, 1. dio: Prva riječ koju su upotrijebili bila je – radost

OUTPLAY razvija alat za odgajatelje i učitelje koji rade s djecom u dobi od tri do deset godina. Alat im pomaže podržati djecu u učenju STEM-a na otvorenom ali i razumijevanju vlastitih osjećaja dok borave vani. U srpnju su se u Sloveniji okupili odgojno-obrazovni djelatnici i istraživači iz pet zemalja. Oni će potom educirati odgajatelje i učitelje u svojim zemljama. No prije toga i sami su trebali upoznati i isprobati OUTPLAY alat.

Uvodna predstavljanja trebala su biti kratka: ime, organizacija, čime se bavite. No trajala su mnogo dulje. Jedna je sudionica bila psihologinja koja radi s dječjim emocijama. Nikada nije poučavala STEM, niti je ikada poučavala na otvorenom. Druga je primijetila nešto u većini škola u kojima je radila - neki učitelji rado izvode djecu van, dok drugi to izbjegavaju. Željela je razumjeti zašto. Treća sudionica vodi STEM programe ali je rekla da nema nikakvo profesionalno iskustvo u učenju na otvorenom - samo ono iz vlastitog djetinjstva. Zastala je, a zatim rekla da- možda i to nešto znači.

Znači. I evo zašto.

Ono što su svi već znali

Grupi je postavljeno pitanje: Što za vas znači učenje na otvorenom? Nitko nije govorio o pripremama i planovima aktivnosti. Govorili su o slobodi, o prostoru bez zidova i granica. Jedna je sudionica rekla da se djeca na otvorenom smiruju i postupno uče upravljati sobom. Druga je rekla da se djeca vani igraju drugačije – grupe se stvaraju, razdvajaju i ponovno povezuju.

Nekoliko je sudionika govorilo o vlastitim iskustvima. „Kao dijete uvijek sam bila vani.“ „Kao majka, upravo to želim za svoju djecu.“ Jedna je osoba govorila o budućnosti. Dijete koje se igra vodom, vjetrom i tlom može izrasti u odraslu osobu koja ih želi zaštititi. To možda zvuči kao osobni doživljaj, a ne činjenica, ali istraživanja također upućuju na isto. Djeca koja se više kreću lakše se nose s intenzivnim emocijama. Boravak na otvorenom, bez unaprijed zadanog plana, može im pomoći da dulje zadrže pažnju. Sposobnost suradnje na nove načine povezana je i s prostorima koje oblikuju djeca, umjesto da ih unaprijed organiziraju odrasli. Djeca koja provode vrijeme u prirodi u pravilu i kasnije pokazuju veću brigu za prirodu.

Bilo da se koriste svakodnevnim riječima ili složenijim izrazima kakvima se služe istraživači, svi su opisivali nešto vrlo slično.

Što je onda i dalje bilo izazovno?

Nitko u toj prostoriji nije trebao biti uvjeravan u vrijednost iskustva boravka na otvorenom za malu djecu. Ipak, ostala su važna pitanja na koja su trebali imati odgovore prije nego što se vrate u svoje zemlje i počnu educirati odgojno-obrazovne djelatnike. Primjerice, kako reagirati kada se susretne sa nezadovoljstvom roditelja jer je dijete došlo kući prljavo? Ili kada učitelj želi izvesti razred van, ali su pravila komplicirana i brine se da bi se dijete moglo ozlijediti? A što s običnim utorkom, kada imate dvadeset i dvoje djece i kišu? Jedna je sudionica rekla nešto čemu se grupa ponovno i ponovno vraćala: Puno se više brinemo kada se dijte igra vani nego kada sjedi unutra pred ekranom. A oboje zaslužuje jednaku pažnju.

A onda su prestali razgovarati i izašli van

Aktivnost je bila jednostavna. Na različitim mjestima bile su postavljene male radne stanice, a sudionici su se kretali od jedne do druge. Neki su u početku bili nesigurni jer nikada u životu nisu provodili STEM aktivnosti na otvorenom. Nakon toga razgovarali su o onome što su primijetili. Ista se riječ neprestano ponavljala: radost. Ne „korisno“. Ne „zanimljivo“. Radost.

Govorili su i o tome kako se vrijeme na otvorenom čini drugačijim – jutro je prošlo brže nego što je trebalo. Jedna sudionica nije bila sigurna promatra li aktivnost iz perspektive djeteta ili odrasle osobe i zaključila je da to nije ni važno jer je u svakom slučaju uživala. Druga je izgovorila rečenicu koja je ostala s cijelom grupom: „Učila sam jednako koliko i moj partner.“

Lako je radost promatrati kao nešto lijepo i pretpostaviti da se pravo učenje događa negdje drugdje. Istraživanja upućuju na suprotno. Kada su djeca potpuno zaokupljena nečim, dulje zadržavaju pažnju, ponovno pokušavaju nakon neuspjeha i gube pojam o vremenu – upravo kao što su to činili i ovi, odrasli sudionici. Drugim riječima, radost je važan pokretač dječjeg učenja.

Papiri su odletjeli

U jednom trenutku tijekom aktivnosti vjetar je pojačao, a papiri su počeli letjeti po travi, što je sve zateklo nespremne. Na otvorenom ne možemo kontrolirati uvjete. Vrijeme se promijeni, pojavi se kukac, dijete pronađe nešto zanimljivije od onoga što ste pripremili. Za učitelje navikle na prostoriju u kojoj “sve ostaje ondje gdje su to postavili”, upravo je to najteži dio izlaska na otvoreno. No grupa se složila da rješenje nije ukloniti neizvjesnost, jer upravo se u neizvjesnosti krije velik dio učenja.

Kako onda nesiguran odgajtelj/učitelj postaje siguran u sebe? Grupa je imala odgovor, a proizašao je iz njihova vlastitog iskustva tog jutra. Njihova nesigurnost nije nestala zato što im je netko nešto objasnio. Nestala je zato što su se kretali od stanice do stanice, isprobavali aktivnosti iznova. Ponavljanje je bilo ono što je napravilo razliku.

Bilo im je jasno da je to posebno važno za one koji nikada nisu formalno učili o učenju na otvorenom. Još čitanja neće nužno ukloniti strah. Ali više izlazaka na otvoreno može. Ovaj važan uvid sada oblikuje način na koji se osmišljava edukacija: ne jedan spektakularan dan na otvorenom, nego mnogo običnih dana.

Za ravnatelje vrtića i osnovnih škola upravo je to praktična poruka. Učiteljima nije potreban još jedan priručnik, već vrijeme na otvorenom predviđeno u rasporedu, podrška i kolega koji će im se pridružiti prvih nekoliko puta.

OUTPLAY je projekt programa Erasmus+ koji sufinancira Europska unija. Projekt vodi Škola dokorán – Wide Open School, n. o. (Slovačka), u partnerstvu s organizacijama ICDI (Nizozemska), Fundacja Pro-Fil (Poljska), Pučko otvoreno učilište Korak po korak (Hrvatska), Pedagoški inštitut (Slovenija) i International Step by Step Association (Nizozemska).