Mali trenuci. Velike posljedice. Saznanja iz projekta TOY4Participation

Diljem Europe, Centri igre uključeni u projekt TOY4Participation istražuju kako dječja participacija može izgledati u svakodnevnoj praksi s djecom rane i predškolske dobi. Dosadašnja iskustva pokazuju da su mnoge od najznačajnijih promjena proizašle iz malih trenutaka i svakodnevnih rutina. No upravo ti mali trenuci imaju velike posljedice za kvalitetnije ishode za djecu. U različitim Centrima igre dječja participacija među najmlađima uključivala je odabir aktivnosti tijekom jutarnjih okupljanja, glasanje o tome hoće li se igrati u zatvorenom ili na otvorenom, sudjelovanje u stvaranju zajedničkih pravila te odlučivanje o načinu na koji žele sudjelovati u svakodnevnim aktivnostima.

U nekim su prostorima djeca glasala ubacivanjem žetona u posebno ukrašene kutije. Drugdje su voditelji koristili slikovne kartice kako bi pomogli djeci izraziti svoje želje i interese prije početka dana.

Na drugim je mjestima participacija djece bila vidljiva kroz promjene u samom okruženju. U Hrvatskoj su djeca koristila modularni namještaj kako bi sama oblikovala prostore unutar Centra igre. U Bugarskoj su odgojno-obrazovni djelatnici spustili dječje radove na visinu dječjih očiju nakon što su uočili da je velik dio prostora bio prilagođen odraslima, a ne djeci. U Italiji su višejezične knjige i otvoreni senzorički materijali omogućili djeci slobodnije istraživanje identiteta, pripadnosti i samoizražavanja.

Nekoliko Centara igre također je počelo prilagođavati načine participacije različitim oblicima dječje komunikacije i uključivanja. Primjerice, u Latviji su djeca sudjelovala u ažuriranju zajedničkih pravila te ukrašavanju kutija za glasanje koje su se koristile pri donošenju zajedničkih odluka.

Mnoge od tih promjena bile su jednostavne. Ipak, Centri igre su tako postupno počeli utjecati na način na koji se djeca kreću prostorom, komuniciraju s odraslima, izražavaju svoje želje i sudjeluju u životu skupine. Istraživanja o dječjoj participaciji u ranom djetinjstvu dosljedno pokazuju da svakodnevne prilike za izbor, pregovaranje i samoizražavanje mogu jačati dječje samopouzdanje, autonomiju, komunikacijske vještine i osjećaj pripadnosti (Pascal i Bertram, 2012.).

Tijekom provedbe projekta nije se izdvojio jedan jedinstveni model participacije. Ona je izgledala različito ovisno o odnosima, potrebama, dobi djece i specifičnostima svake zajednice. No u vrlo različitim kontekstima brojni partneri sve češće opisuju particpaciju djece ne kao zasebnu odgojno-obrazovnu aktivnost, već kao trajnu praksu utkanu u svakodnevne interakcije, rutine i odluke.

U mnogim slučajevima upravo su ti mali pomaci otvorili prostor za mnogo dublja promišljanja o dječjem samopouzdanju, osjećaju pripadnosti i ulozi djece u zajedničkim prostorima zajednice.

Literatura Pascal, C., & Bertram, T. (2012). The impact of early education as a strategy in countering socio-economic disadvantage. CfBT Education Trust.