NEOČEKIVANO ALI VELIKO OTKRIĆE U ZAGREBAČKOM CENTRU IGRE

U Centru igre u Zagrebu djeca iz obližnjeg prihvatilišta za tražitelje azila i djeca iz lokalne zajednice okupljaju se svakoga tjedna kako bi se igrala, istraživala i provodila vrijeme zajedno u prostoru koji je postupno postao mjesto povjerenja i osjećaja sigurnosti. Kada je tim počeo planirati nove aktivnosti s vanjskim suradnicima i organizacijama, primijetili su nešto neočekivano – mnoga su djeca pokazivala određenu suzdržanost i nesigurnost.

Kroz razgovore i promatranje koordinatori su shvatili da je za mnogu djecu, osobito onu koja su doživjela vršnjačko nasilje ili isključenost povezanu s migrantskim podrijetlom, Centar igre postao jedno od rijetkih mjesta na kojem su se osjećala potpuno sigurno i prihvaćeno. Umjesto da nastave s izvornim planom, tim je odlučio prilagoditi pristup. Umjesto pozivanja većeg broja nepoznatih gostiju, pozvali su jednu osobu koju su djeca već poznavala i kojoj su vjerovala – cirkuskog klauna. Ono što je uslijedilo dodatno je osnažilo cijelu zajednicu.

Tijekom šest zimskih susreta djeca su zajedno uvježbavala vježbe ravnoteže, koordinacije i različite cirkuske točke. Neka djeca koja su tijekom mirnijih aktivnosti teže održavala pažnju pokazala su velik angažman kroz pokret i ponavljanje. Druga su počela međusobno pružati podršku tijekom proba. Korak po korak, raslo je njihovo samopouzdanje.

Aktivnosti su na kraju rezultirale javnim nastupom tijekom lokalnog karnevala, na kojem je petnaestero djece izvelo zahtjevne cirkuske točke pred prepunim trgom obitelji i članova zajednice.

Za koordinatore je ovo iskustvo otvorilo važna promišljanja. Izvorni cilj nije bio organizirati javni nastup. Međutim, odgovarajući na ono što su djeca svojim ponašanjem i reakcijama poručivala – potrebu za poznatim osobama, povjerenjem, kretanjem i emocionalnom sigurnošću – nastao je proces koji je doveo do neočekivanih rezultata.

Istraživanja sve više potvrđuju da je sudjelovanje djece usko povezano s njihovom emocionalnom sigurnošću, osjećajem pripadnosti i dobrobiti, osobito kod djece koja su izložena isključenosti, raseljavanju ili traumatskim iskustvima (UNICEF, 2018.; Lansdown, 2010.). Djeca koja su u početku željela zaštititi Centar igre kao svoj siguran prostor na kraju su zajedno izašla na javnu pozornicu. Ne zato što su ih odrasli na to poticali ili prisiljavali, već zato što se povjerenje gradilo dovoljno polako i pažljivo da je samopouzdanje moglo rasti. Iskustvo zagrebačkog tima pokazuje da dječje sudjelovanje nije samo pitanje toga da djecu pitamo što žele raditi. Ponekad ono započinje pažljivim osluškivanjem onoga što je djeci potrebno kako bi se osjećala dovoljno sigurno da rastu, povezuju se s drugima i odvaže se na nove korake.

Literatura Lansdown, G. (2010). The Realisation of Children’s Rights: Participation and Protection. UNICEF Innocenti Research Centre. UNICEF. (2018). Every Child’s Right to Be Heard