REYN

Kroz projekt TOY4Participation Centri igre diljem Europe istražuju kako djeci rane i predškolske dobi omogućiti smislenije sudjelovanje u oblikovanju svakodnevnih odluka, odnosa i života zajednice. Jedan od zanimljivih uvida koji je proizašao iz ovog rada jest činjenica da je dječje sudjelovanje često počelo nalikovati oblicima demokratskog djelovanja koje odrasli obično povezuju sa znatno starijom djecom. U različitim zemljama i zajednicama djeca nisu sudjelovala samo u aktivnostima. Sve su češće sudjelovala i u donošenju odluka, pregovaranju te zajedničkom životu zajednice, na male, ali značajne načine. Takvi su se trenuci najčešće pojavljivali kroz svakodnevne rutine.
Djeca su glasala o aktivnostima. Sudjelovala su u stvaranju zajedničkih pravila. Razgovarala su o tome kakvo okruženje žele. Pregovarala su s vršnjacima kada bi došlo do neslaganja.
U Bugarskoj su djeca sudjelovala u stvaranju zajedničkih dogovora o ljubaznosti, rješavanju sukoba i suradnji, uključujući inicijativu „Sretan dan“, usmjerenu na smanjenje vrijeđanja i poticanje međusobnog poštovanja. U Hrvatskoj su djeca sudjelovala u razgovorima o pravilima i obnoviteljskim pristupima rješavanju sukoba, osobito u situacijama vršnjačkog nasilja i isključivanja. U Latviji su djeca redovito sudjelovala u ažuriranju zajedničkih pravila kako se zajednica Centra igre razvijala i mijenjala. Nekoliko timova također je primijetilo koliko brzo djeca počinju razumijevati samu ideju zajedničkog donošenja odluka. U Bugarskoj su voditelji primijetili da se djeca spontano organiziraju u skupine kako bi utjecala na glasove drugih, što su odrasli u šali uspoređivali s „političkim strankama“. U Slovačkoj su voditelji uočili da djeca često biraju onu opciju koja je već izgledala najpopularnije, sve dok način glasanja nije prilagođen kako bi se potaknulo samostalnije odlučivanje.
Ono što su mnogi Centri igre počeli primjećivati nije bilo samo to da su djeca sposobna sudjelovati u takvim procesima, nego i koliko se prirodno te vještine razvijaju kada im se za to pruži stvarna prilika.
Djeca su već učila kako:
Istraživači već dugo ističu da demokratsko sudjelovanje započinje mnogo prije formalnog građanskog odgoja i obrazovanja – kroz svakodnevna iskustva suradnje, donošenja odluka, pravednosti i zajedničke odgovornosti (Hart, 1992.; Percy-Smith i Thomas, 2010.). Važno je naglasiti da ti trenuci rijetko nastaju kao dio formalnog poučavanja o demokraciji. Oni se prirodno razvijaju kroz igru, svakodnevne rutine, razgovore i zajedničke aktivnosti. Istraživanja pokazuju da djeca koja od najranije dobi imaju priliku za smisleno sudjelovanje češće razvijaju samopouzdanje, osjećaj društvene odgovornosti i dugoročnu građansku angažiranost (Lundy, 2007.). U nekoliko zemalja projektni su timovi počeli promišljati koliko snažan utjecaj takva iskustva mogu imati, ne samo na djecu, nego i na zajednice koje će ona jednog dana oblikovati. Mnogi uključeni odrasli iznenadili su se sposobnošću male djece da promišljaju o zajedničkom dobru, razumiju pravednost, utječu jedni na druge i ozbiljno sudjeluju u zajedničkom donošenju odluka već od najranije dobi. Za projektne partnere to je bila potvrda da temelji demokratske kulture nastaju mnogo ranije nego što društvo često pretpostavlja. Djeca već u svakodnevnom životu imaju sposobnost živjeti demokraciju. Ne kroz formalne lekcije o demokraciji, nego kroz iskustva u kojima ih se sluša, u kojima pregovaraju s drugima, sudjeluju u donošenju odluka i uče da njihov glas može doista utjecati na svijet koji ih okružuje.
Literatura
Hart, R. (1992). Children’s Participation: From Tokenism to Citizenship. UNICEF International Child Development Centre. Lundy, L. (2007). „Voice is not enough: Conceptualising Article 12 of the United Nations Convention on the Rights of the Child.” British Educational Research Journal, 33(6), 927–942. Percy-Smith, B., & Thomas, N. (ur.). (2010). A Handbook of Children and Young People’s Participation: Perspectives from Theory and Practice. Routledge.